Izvještaj by Ana Cvitanić

Zagrebački noćni (kišni) cener 2013

Iako sam ga već lani trčala, odlučila sam i ovu godinu, rekla sam „Zašto ne!“ Nije trebalo biti teško, 10 km može svatko istrčati, a i za razliku od lani, ovu godinu sam znala rutu trke. Desetak dana prije trke, prognoze su nam bile naklonjene, sunce i toplo vrijeme idealna kombinacija za subotu.

Krenula sam za Zagreb već u četvrtak u kasnim satima, tj. petak u jako ranim satima, pošto sam planirala još neke stvari obavljati u Zagrebu (izlazak, shopping…itd.) Već u petak kad sam stigla u Zagreb dalo se naslutiti da neće biti idealno subotnje vrijeme već da nas čekaju oblaci i kiša. Otišla sam podići startni broj i kao i uvijek mala gužvica i traženje broja više pošto je trka limitirana na 600 sudionika zbog čipova. Petak i subota jutro provedeni u šetnji i shoppingiranju po glavnoj metropoli. Subota popodne, oblaci su prekrili grad, „kiša će!“ čuje se od prolaznika. U 19 sati je bio zakazan start trke, lagano, pripreme počinju već oko 17 h, šta obući, šta ponijeti sa sobom i dok sam tako razmišljala o trci vani se „nebo spustilo na zemlju“ kako mi kažemo u Dalmaciji.

ana

Bliži se 18 sati, trebalo bi da krenem a vani kaos, rodica mi kaže „Ana jesi ti sigurna da će biti utrke, pogledaj vani kiše?“ „Piše da hoće“ kažem ja. I ništa, obuci čizme, spremi patike u torbu, uzmi duple bičve i prominu, oboružaj se kišobranom i idemo. Pošto je centar Zagreba bio zatvoren zbog trke, morali smo se iskrcati na glavnom kolodvoru i pješke do parka Zrinjevac gdje je bio start. Gledam oko sebe dok lagano hodamo, da li još ima ludih kao ja da idu trčati trku po kiši, ima, ima, upravo jedan stoji do nas na semaforu, ne možeš ne prepoznati trkača, patike, gege i šuškavac, tooo, nisam sama.

Na Zrinjevcu se trkači već zagrijavaju, trčkaraju gore dole, kao da kišu uopće ne primjećuju. Nekako se uguram ispod jednog šatora da skinem čižme i obučem patike jer kiša ne prestaje. „Zagrijavanje!“ Nema zagrijavanja kažem ja rodici, prije sušenje. I tako lagano trčkaram na mjestu nebi li se malo zagrijala i pripremila za trku, a već sam mokra do kože. 19 sati je i svi zauzimamo startnu liniju, čini mi se da kiša još jaće počinje padati.

Nakon par minuta kašnjenja, počinje trka. U istom trenu nakon što je dan start, svi su poletili, kao da pokušavaju šta prije otrčati da bi se manje smočili. Taj prvi krug je proletio u sekundu i već sam trčala drugi krug. Euforija još uvijek drži trkače. Ulazim u treći krug, na pola puta sam, mislim se u sebi. Izbjegavam lokve po cesti, bar da mi koliko toliko patike ostanu suhe, a ono momak protrči kraj mene, nagazi u lokvu i okupa mi patike. Nema veze, ulazim u sljedeći krug, nisam baš sigurna je li četvrti, pa pitam curu do sebe. Još dva kruga kaže ona. Predzadnji krug, čini mi se da kiša ne misli stati. Na svakih par stotina metara netko od navijača, usprkos kiši navija za nas. Zadnji je krug, kiša još jaće počinje padati, u jednom trenu je i zagrmilo, trči Ana, tjeram samu sebe. Ulazim u cilj, čujem nekog iza sebe kako dotrčava, dižem gas i u šprintu ulazim u cilj ali ipak kao druga u dvoboju. Ispod šatora djele topli čaj, bar da malo ugrije u ovoj mokroj noći. Trka je završila, nisam čekala proglašenje pobjednika već tražila mjesto gdje da se presvučem. Bilo je zanimljivo i jako mokro.

Do sljedećeg cenera, lijep pozdrav.

Ana Cvitanić (Ana Forska)

Tekst preuzet sa http://www.maraton.hr